OMAŽ LJUDIMA VRIJEDNIM I ČASNIM, Sarajevo, decembra 2024. godine
Tip publikacije: Knjiga
Autor: Mustafa Cerić
Godina izdanja: 2024
Izdavač: BANU
Opis sadržaja
Stvarnost svakodnevnoga života bilo koje zajednice fakat je par excellence pa bi trebalo očekivati da se kao takva nametne iznad svih ostalih individualnih, odnosno subjektivnih reinterpretacija sadašnjosti. Poznato je da u većini slučajeva pojedinac kognitivno definira vlastitu zbilju u sklopu šireg konteksta zajednice kojoj pripada. Subjektivna zbilja u pravilu se usklađuje sa zbiljom svakodnevnog života zajednice, što omogućava društveni i religijski život i uspostavu komponenata i granica svijeta života. Da bi zbilja svakodnevnog života funkcionirala potrebna je produktivna zaliha znanja i standardizirani načini ponašanja, odnosno tipizacije, koje objektiviziraju stvarnost zajednice neovisno o stavu/mišljenju pojedinca. Ipak, čini se bitnim naznačiti kako snaga pojedinca leži u oblikovanju individualnih značenja i interpretacije određenih aspekata svijeta života izvan/iznad tipizacija. Upravo u ovom radu akademika Cerića razmatra se individualna konstrukcija značenja kulturološkog odnosa i kulturnog identiteta izvan svakodnevnog života zajednice. U tom smislu, osnovno analitičko sredstvo rada jest fenomenologija međuodnosa pojedinca i kapaciteta stečenog znanja koji mu je na raspolaganju.
Također, čini se bitnim naznačiti da su u radu akademika Cerića, upravo zbog delikatnosti samog fenomena intencionalnosti, prisutne individualne percepcije fenomenološkog karaktera. Epistemološki potencijal date fenomenologije jeste takav da omogućava uvid kako u objektivne datosti svakodnevnog života, tako i u intencionalnost svijesti pojedinca prema tim datostima (u ovom slučaju intencionalnost svijesti pojedinca prema bosanskom nacionalnom i kulturnom identitetu). Ovime se dobiva uvid u aktera kao neovisnog uspostavitelja smisla onih komponenti stvarnosti koje su mu date na raspolaganje. Pojedinac promovira neovisan osobni identitet na temeljima društvenih neočekivanja neočekivanog.
Stoga je Cerićeva namjera bila pronaći temelj za mogući vid autonomnosti pojedinca unutar zajednice koji nadilazi ograničenja refleksivne racionalnosti i njezinog oštrog razlikovanja i razdvajanja razuma i osjećaja, tradicionalnih čaršijskih odnosa i bića, te sebstva i drugoga. Za akademika Cerića ljubav je temelj za najviši oblik znanja, koji premašuje refleksivnu racionalnost. Za razliku od Kantove etike gdje onom osjetilnom izmiču zakoni uma, Cerić, s druge strane, svoju filozofiju duha zasniva najprije na onom konkretnom. Drugim riječima, napredovanje svijesti do duha, a ovoga potom do jasne predodžbe, najprije kreće od iskustva u direktnom kontaktu s datim osobama, između ostalih sa ZUKORLIĆEM, akademikom MUAMER-ef, ŠAĆIRBEGOVIĆEM, dr. NEDŽIBOM, ŠABIĆ, hadži SALIMOM, RAHMAN, profesorom FAZLUROM, NAKIČEVIĆ, akademikom OMEROM, KONJHODŽIĆ, akademikom FARUKOM, KAVAZOVIĆ, gazijom OSMANOM, KASUMAGIĆ, profesorom ISMETOM, KARČIĆ, profesorom FIKRETOM, JAHIĆ, akademikom DŽEVADOM, IZETBEGOVIĆ, predsjednikom ALIJOM, ISAKOVIĆ, književnikom ALIJOM, IMAMOVIĆ, profesorom MUSTAFOM, HARMON, sudijaom MARKOM, FILIPOVIĆ, akademikom MUHAMEDOM, ČENGIĆ, ministrom HASANOM, BOND, ambasadorom CLIFFORDOM, ALBRIGHT, madam MADELEINE, AHMEDBEGOVIĆ, hadži ABDULAZIZOM ZIJOM....
Ljubav i prijateljstvo za njega ne mogu biti nešto isključivo intelektualno. U nekim ranijim radovima Cerić je odredio ljubav kao jedini istinski način komuniciranja i odnošenja među ljudima. No, ne samo to – ljubav se pokazuje i kao uvjet za sve druge odnose koji se uspostavljaju s ljudima. S njom je povezan i pojam priznanja (njem. Anerkennung), te se stoga susrećemo sa mjestima gdje se ljubav i prijateljstvo transformiraju iz subjektivnog duha u objektivni, odnosno u napredovanje svijesti do samosvijesti te ulaska potonje u „carstvo običajnosti“, u kojemu se duh postavlja kao „ja“, a koje je „mi“, kao slobodna zajednica u kojoj pojedinci nisu svedeni na puku homogenost već su obuhvaćeni i potvrđeni u svim svojim razlikama.
Ljubav obuhvaća jedinstvo egzistencije, sebstva i drugoga, konačnog i beskonačnog, od čega se refleksivna racionalnost, nažalost otuđila. Ona je u nemogućnosti zahvatiti to jedinstvo jer ju bitno određuje razdvojenost subjekta i objekta. I na koncu, moguće je kazati da nadilaženje akademik Cerić vidi samo u ljubavi. (Akšamija)