Magazine for Science , Culture and the Arts
Godina/Years IV, Broj/№ 4/MMXXII, decembar/December 2022.
Gledajući na sadašnjost iz perspektive objavljivanja ovog broja Glasnika BANU-a, vidimo da nismo na samom vrhu ljudskog postignuća, ali ni na dnu. Možemo ustvrditi postojanje određenih pozitivnih elemenata koje bismo trebali zaštititi i sačuvati, te negativnih elemenata koje trebamo promijeniti i poboljšati. Dakle, postoje pozitivni i negativni elementi, oni koji donose više zajedništva i harmonije te elementi koji donose disharmoniju, nejedinstvo i posljedično patnju. Znamo da smo u ovome orijentirani na duge staze. Ali, također znamo šta hoćemo da postignemo, ne osvrćući se na izvore negacije.
Filozofi su imali dugu, mučnu romansu sa socijalnim (društvenim) distanciranjem, počevši od Sokrata zatočenog u hladnoj ćeliji; filozofa Al-Fārābīja koji je živio asketski i povučeno; teologa i filozofa Al-Gazālīja što je napustio poziciju na bagdadskoj Al-Nizamijji, rasprodao imetak i otputovao u Siriju kako bi „izvjesnost“ iskusio; andaluzijskog polimatičara Abū Bakra ibn al-Ṣā’igha, poznatog kao Ibn Bādždže, što je smatrao neophodnim voditi usamljenički život, odnosno racionalno društveno distanciranje i reduciranje komunikacije s ljudima na mjeru koja je neophodna; francuskog filozofa Renea Dekarta povučenog iz strahota tridesetogodišnjeg rata (u kojem je učestvovao) u sobu s kaminom u Nizozemskoj u kojoj je razmatrao prirodu izvjesnosti; te drugih poput rimskog filozofa Boetija na razmeđu 5. i 6. stoljeća, engleskog humaniste Thomasa Mora na razmeđu 15. i 16. stoljeća, kao i talijanskog teoretičara politike Antonia Gramscija na početku 20. stoljeća, svih onih koji su bili dio fenomenologije duge tradicije vezane za izolaciju (odjeljivanje) i mišljenja (spoznaje samo unutarnjim osjetilom) kako bi sačuvali svoje srce i um, te priskrbili mir i spoznaju.
[…] Međutim, moramo se upitati šta je sa samom filozofijom? Dugo je ismijavana zbog toga što je praktično beskorisna, zbog neuspjeha da od antičkog doba riješi najdublje probleme čovječanstva. Kako nam, onda, može pomoći u ovom neizmjerno teškom trenutku? Može li filozofija da ponudi neki vid prosvjetljenja u vidu ljubavi, nade i pravde u ovoj novoj našoj realnosti koju obilježava opće iznenađenje, žalost, tuga i užasavajući zaprepašćujući odlazci nama najbližih, znanih, dragih…, ali, nažalost, i prisustvo nepresušnih izvora negacije i požude?
[…] Specifična narav ove atmosfere je u tome što su ljubomora, taština, zločastoća, pa i mržnja, iako više nego stvarne, sveprisutne, a nevidljive golom oku. Arogancija i ignorancija se formiraju u strukturu stvarnosti: ljudska “bolest” koja je svuda i nigdje, koja je neprecizno znana i koja je zasad neizlječiva. Mnogi od nas se osjećaju kao da već godinama plivaju u moru abnormalnosti. Međutim, možda se ispod naših drhtaja od bijesa (pokušaja pravedničkog gnjeva) nazire neka dublja tjeskoba, tjeskoba zbog toga što smo i mi smrtni, što nas je nešto povuklo ka smrti. I možda pokušavamo toga da se domognemo, kao uvjeta naše slobode.
[…] Čini se da je od vitalnog značaja prihvatanje i afirmiranje tjeskobe ne skrivajući se od nje, ne bježeći i ne izbjegavajući je, ne nastojeći da je objasnimo u odnosu na bilo koji društveni ili intelektualni uzrok. Takva uznemirenost ne bi trebala biti puki poremećaj koji treba liječiti, posebno ne lijekovima koji će proizvesti utrnuće. Treba je priznati, oblikovati i izbrusiti u pokretač oslobođenja. Ne kažem da je to lahko. Ali možemo pokušati da preobrazimo osnovu tjeskobe iz nečeg što nas moguće parališe u nešto što podstiče i što je sposobno da aktivira našu požrtvovanost, odvažnost i srčanost unutar trasiranog i prihvaćenog opredjeljenja.
[…] Ljudi su bijedni, podsjeća nas Pascal. Slabi smo, krhki, ranjivi, zavisni, stvorovi… Ali – i u tome je ključni preokret – u tome počiva naša veličina. Univerzum nas može zdrobiti, mali i zlobni nas ljudi mogu rasturiti. Ali univerzum u tome, bar za sada, ne poduzima ništa, a zlobnima kao da nemaju dovoljno moći. Mi, suprotno tome, znamo da smo smrtni. I naše dostojanstvo se sastoji u toj misli. „Nastojmo“, kaže Pascal, „da mislimo dobro. To je princip moralnosti“. Isticanje ljudske krhkosti, slabosti, ranjivosti i zavisnosti suprotno je morbidnosti i frustriranom pesimizmu. U tome je ključ naše veličine. Naša slabost je naša snaga. Sposobni smo da izbjegnemo jalov život želje i nastojanja, egoističkog samo-potvrđivanja i konflikta.
[…] U potpunosti se slažemo i s riječima Benjamina Franklina da “bez kontinuiranog rasta i napretka, riječi poput poboljšanja i uspjeha nemaju smisla”. Što je veći uspjeh, to je veći i stepen slobode. U etičkom i antropološkom smislu, sloboda je mogućnost slobodnog odlučivanja i djelovanja, tj. izbor između više odluka, kao i mogućnost samoodređenja čovjeka, nasuprot ovisnosti o vanjskoj prisili. (Akademik Mehmed A. Akšamija, Uvodnik, u: Glasnik BANU, broj/№ 3/MMXXI, 2021., str. 9-17)