prof. dr. Muhamed Filipović

Muhamed Filipović je rođen u Banja Luci 3. 8. 1929. godine u staroj i poznatoj bošnjačkoj familiji Filipovića od oca Sulejman-bega i majke Đule, rođene Filipović. U rodnom gradu polazio je mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, koju je sa odličnim uspjehom završio 1948. godine. Studirao je vrlo uspješno filozofiju, historiju (opću i nacionalnu) i prirodne nauke (matematiku, fiziku i biologiju), prvo u Beogradu (od 1948. do 1950. godine), a zatim je studij nastavio u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1954. godine.

Nakon završetka studija, gdje je bio među najboljim studentima i već tada pisao u mnogim listovima i časopisima, javlja se po pozivu vlade Federalne Republike Bosne i Hercegovine na dužnost u Ministarstvo prosvjete, nauke i kulture. Dobiva rješenje za suplenta na gimnaziji u Doboju koje odbija izvršiti sa razlogom da ima sve potrebne preduvjete za izbor na tada već osnovani Filozofski fakultet, kao i neke njegove kolege (Milorad Ekmečić, Slavko Leovac, Ivan Focht i Svetozar Koljević), kao i da ima veoma validne preporuke svojih profesora i obimnu bibliografiju i nagrade za svoje studentske  radove, ali mu prigovor biva odbijen i on ostaje bez posla. Tako je započela njegova karijera u kojoj je tri puta ostajao bez zaposlenja, tri puta isključivan iz SKJ, pa čak i privođen na saslušanja u policiju zbog svojih stavova. Sve ove okolnosti nisu pokolebale Filipovića i on je sam, radeći povremeno i različite poslove, doktorirao sa odličnim uspjehom 1961. godine, a nakon toga niko više nije mogao osporiti njegovu kvalifikaciju  za izbor u zvanje docenta na predmetu Logika sa metodologijom znanosti na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Od tada, pa do odlaska u mirovinu (1999. godine) Filipović je  radio kao docent, vanredni i redovni, profesor i emeritirao na ovoj Katedri. Za svoj   obiman i kvalitetan rad, koji je naišao na pozitivne ocjene i u zemlji i u inozemstvu (knjige su mu prevođene na šest evropskih i dva azijska jezika, a bio je gost predavač i učesnik brojnih skupova na mnogim svjetskim univerzitetima). Filipović je 1975. godine izabran za člana ANU BiH, gdje je u dva navrata bio i potpredsjednik. Danas je po stažu najstariji, ali ipak veoma aktivni član te institucije. Za proteklo vrijeme napisao je i objavio 41 knjigu i veliki broj studija, eseja, članaka, rasprava i dao veoma mnogo priloga našoj naučnoj i kulturnoj javnosti. Filipović je napisao neke od najznačajnijih studija, kako iz užeg polja svog interesovanja (filozofije i logike), tako i iz oblasti analize društvenih zbivanja, svjetske i naše historije i posebno historije duhovnog života na našem prostoru, gdje je svakako najznačajniji naš stvaralac. Njegova ukupna, a još uvijek nedovršena bibliografija, jer upravo su u štampi dvije njegove nove knjige, a svakim danom se javljaju njegovi novi radovi raznih vrsta, obuhvaća oko 1500 naslova, sa mnoštvom nezabilježenih nastupa u javnosti i posebno velikim brojem referata, ekspertiza i recenzija koje su vezane za djela njegovih kolega ili drugih pisaca, kao i referata i ocjena za izbore ili za obrane doktorskih i magistarskih radova i redaktura raznih djela i prijevoda.

Filipovićeva biografija ne bi bila kompletna i ne bi se vidjela specifična veza koja postoji između njegovog života i rada u nauci i filozofiji, kada se ne bi reklo nešto o njegovom angažmanu u javnom životu i zbivanjima u našoj zemlji. Filipović je bio partizan i to učesnik NOP od 14. 3. 1943. godine, u Trinaestu krajišku udarnu brigadu, stupio je u ljeto 1944. godine gdje je ostao do 25. 5. 1945. godine.

Nakon rata se ubrzo povukao iz tijela i organa politike odakle su ga veoma brzo počeli tjerati kao nepodobnog, ali je ostao politički aktivan svojim pisanjem i zauzimanjem stavova o svim bitnim pitanjima našeg života, osobito su u tom smislu bili značajni njegovi prilozi o pitanju nacionalnog identiteta tadašnjih muslimana, odnosno Bošnjaka i u tom pogledu je Filipović bio prvi i najbitniji protagonista borbe za bošnjaštvo u cjelokupnoj našoj javnosti. Biran je za poslanika u prvu Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine, zatim je bio član Ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine od izbijanja agresije i rata, do odlaska u Genevu, gdje je bio član naše Državne delegacije za pregovore o miru, a potom ambasador Bosne i Hercegovine u Švajcarskoj i Velikoj Britaniji i Republici Irskoj. Nakon Daytonskog mira dao je ostavku na mjesto ambasadora i vratio se na fakultet, gdje je završio svoj aktivni profesorski rad. Danas je penzioner i živi u Sarajevu. Ima četiri sina, četiri snahe i šestoro unuka, sa ženom Nadijom Filipović rođenom Doročić.