BANU će formulirati istinu o Bošnjacima

0
54

Postavljanje pitanja o tome je li nam potrebna takva institucija je besmisleno, nelegitimno i apsurdno. Kao što je već poznato, 9. juna ove godine u pitoresknom mjestu, punom reminiscencija na našu bošnjačku prošlost i sliku današnjih problema sandžačkih Bošnjaka, Novom Pazaru osnovana je naučna i kulturna institucija pod nazivom Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU).

Na tom osnivačkom skupu donijeli su osnivačke akte – Platformu i Statut – i imenovali prve članove te institucije. Da je događaj bio od najvećeg kulturnog i javnog značaja, govori reakcija na njega koja u potpunosti potvrđuje polazne ocjene i opravdava razloge zbog kojih su se osnivači odlučili da stvore tu instituciju.

Reakcije su išle u širokom dijapazonu, od potpunog i apsurdnog negiranja ne samo opravdanosti nego i prava osnivača da osnivaju akademiju, što je učinio jedan ministar Vlade Republike Srbije, pa do negiranja kompetencije osnivača, kako je to učinio jedan umišljeni bošnjački intelektualac.

 

Snažna afirmacija

Sve te reakcije kao i postavljanje pitanja o tome je li nam potrebna takva institucija su besmislene, nelegitimne i apsurdne, jer ne postoji razlog zbog kojeg jedna grupa kompetentnih i pozvanih ljudi ne bi mogla i smjela osnovati jednu instituciju za čije djelovanje ne traži ničija sredstva niti je stavlja bilo kome na teret, osim dobroj volji ljudi koji će je podržavati i koji će u njoj raditi.

Ono što kod ovih reakcija posebno pada u oči jeste da strahovito podsjećaju na iste takve reakcije koje su se javljale uvijek kada je u BiH i kod Bošnjaka nastajala neka nova naučna ili kulturna institucija ili kad su se usudili da o nekoj stvari koja se tiče njihovih prava i egzistencije iskažu svoje slobodno mišljenje.

Kao jaje jajetu su slične reakcije dolazile kada je stvarana bosanska televizija, kada je formirana Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, kada je nastajala Akademija za dramsku i filmsku umjetnost ili kada je nastajala Likovna galerija u Sarajevu i mnoge druge institucije koje su se uskoro nakon formiranja snažno afirmirale i donijele veoma velike i brojne rezultate našoj kulturi.

Glavni argumenti su i tada bili da ljudi koji to rade nemaju kompetencije ili da to nama ne treba, jer, zaboga, imamo mnogo bolje institucije u Beogradu i Zagrebu, pa zbog čega da mi stvaramo navodne “parainstitucije” bez perspektive i značaja.

Sve te reakcije, kako se pokazalo, bile su, ustvari, izraz brige zbog gubitka monopola Beograda i Zagreba i njihovih nacionalnih kulturnih politika nad bosanskom i posebno bošnjačkom kulturom i pokušaji da se BiH drži kao rezervat za slobodni lov beogradskih i zagrebačkih političkih i kulturnih krugova.

Stoga ne samo na one iz Beograda nego i na one iz Sarajeva koji misle po shemama koje su vladale prije trideset i više godina, kada su nam drugi sudili ili nam kao predstavnike i tutore nametali svoje agente i kada je bilo najvažnije šta se misli u Beogradu, Zagrebu itd., mi nemamo razloga i čak ne smijemo da se osvrćemo.

Niko, naime, nema pravo da nam osporava da osnivamo bošnjačku akademiju, jer za to imamo i relevatne razloge i neupitnu kompetenciju. Glavni razlog koji stoji u osnovi odluke o osnivanju akademije proizlazi iz preteškog položaja naše matične zemlje BiH u koji je ona dovedena dvojnom srpsko-hrvatskom agresijom i mirom koji je načinio ogromne ustupke snagama agresora, a na štetu egzistencijalne pozicije našeg naroda i naše države.

Naš narod, kao žrtva genocida, doveden je u inferioran položaj, a država onemogućena da rješava najbitnija pitanja slobode, jednakosti i prava svih i mirnog života u njoj.Niko ne može sporiti činjenicu da je stanje u našoj zemlji veoma teško i da se ono najviše reflektira na stanje, prava i mogućnosti Bošnjaka.

Bošnjaci, naime, za razliku od Srba i Hrvata, nisu pod zaštitom drugih država ili snažne vanjske javnosti i nemaju državu koja bi ih štitila i imala na to legitimna prava, kakva je Dejtonski sporazum dao Srbiji i Hrvatskoj u odnosu na Srbe i Hrvate. Apsurd je u tome da su agresorske države dobile pravo ne samo da legitimiraju svoje osnovne političke ciljeve nego uspostave određenu kontrolu stanja i odnosa u našoj državi.

Ta insuficijencija nas i naše države i pravo miješanja drugih u odnose i stanje u našoj zemlji reflektira se na položaj i stanje prava Bošnjaka u cijeloj regiji, gdje su oni reducirani na status nacionalnih manjina bez obzira što su iskonski stanovnici i što su u zemljama u kojima žive živjeli kao teritorijalno, kulturno, ekonomski i na drugi način jasno diferencirana grupa stanovnika i gdje se njihov položaj stalno pogoršava.

 

Matična država

Sve to čini institucije u kojima učestvuju Bošnjaci nesposobnim da rješavaju njihova bitna pitanja, dok to nije slučaj sa Srbima i Hrvatima. Bošnjaci nemaju svojih institucija, osim Islamske zajednice, koja, kada god pokuša da intervenira u pitanjima statusa i prava Bošnjaka, biva kvalificirana kao agresivna i kao institucija koja se kreće izvan svojih prava. Druga bošnjačka institucija koja bi imala neku relevanciju uopće i ne postoji.

To čini BiH, kao matičnu državu svih Bošnjaka, nesposobnom da se zalaže za njihove interese i da vodi adekvatnu, a pogotovo ne dovoljnu brigu o njima, ne samo u BiH nego u regiji, Evropi i cijelom svijetu.

Nije naš zadatak da, izvan okvira političkog i ustavnog poretka u zemlji, mijenjamo u tim odnosima bilo šta, niti to možemo, a niti želimo učiniti kao naučna institucija i pod postojećim uvjetima.

To znači da naša akcija mora biti usmjerena na stvaranje institucije sposobne da se na naučnom nivou odnosi prema ukupnom stanju, prošlosti i budućnosti Bošnjaka, da organizira istraživanja koja će rehabilitirati našu dugo prikrivanu i falsificiranu historiju, afirmirati naš kulturni doprinos u regiji i otvoriti nam puteve – ne da se kao klijent ili kao bolesnik uključimo u Evropu i svijet, u svrhu liječenja nego kao ogromni duhovni i stvaralački, a pogotovo moralni potencijal koji je naš narod razvio i pokazao u cijeloj svojoj historiji kad god je uživao imalo slobode, kao narod tolerancije, suživota i saradnje s drugima.

A to je potencijal koji je i Evropi i današnjem svijetu, ispunjenom mržnjom i nasiljem, veoma potreban. Oni koji su stvarali ovu instituciju nisu ljudi bez korijena i značenja u nauci i kulturi ne samo našeg naroda nego i regije i Evrope. Samo glupak je mogao reći kako Ferid Muhić, Ejup Ganić, Muhamed Filipović, Đenana Buturović, Lamija Hadžiosmanović, Dževad Jahić i drugi ljudi koji su osnivali ovu akademiju nemaju kompetenciju i nisu obilno dokazani u nauci ili drugom polju djelatnosti kao što je umjetnost, jer tu sjede i Nedžad Ibrišimović, Džemaludin Latić i Mehmed Slezović, koji spadaju u prvi red stvaralaca na poljima literature ili slikarstva, a zasigurno će uskoro doći i drugi značajni stvaraoci.

Takve ocjene, osim arogancije nelegitimne moći, koja nema osnova, nekompetencije i neznanja te straha od konfrontacije s onim što će doći kao rezultati rada ove institucije i s kojima će se svaka druga institucija koja djeluje na poljima na kojima djeluje i Bošnjačka akademija morati samjerati i u tom odnosu dobivati ocjenu vlastite vrijednosti.

Stoga se može reći mirne savjesti da je osnivanje BANU jedan od najznačajnijih događaja u našoj novijoj historiji, jer su i Bošnjaci dobili jednu naučnu instituciju najviših naučnih i moralnih zahtjeva koja će njima, njihovoj historiji, peripetijama kroz koje su prolazili, a pogotovo osiguranja njihove budućnosti, pokloniti najveću pažnji i sva pitanja koja se u vezi s tim postavljaju pokušati postaviti, analizirati i rješavati u kontekstu naučnog mišljenja i izlaganja naučnih rezultata.

Nema razloga za strah kada je u pitanju Bošnjačka akademija jer će ona samo pojačati konkurenciju unutar naše nauke, i to treba svi da znaju. Ona nikome neće škoditi, jer će djelovati striktno naučno i time sama sebi suditi, nikoga neće osporavati osim što će o nama Bošnjacima pokušati utvrditi i jasno formulirati naučnu istinu.

Izvor: Avaz.ba

 

PODIJELI