Govor predsjednika BANU akademika Ferida Muhića na Osnivačkoj skupštini SBK

0
91

“B“ KAO BOŠNJACI

Selam alejkum sestre Bošnjakinje! Selam alejkum braćo Bošnjaci!

Poslije osnivanja BANU, poslije osnivanja BNF, evo nas, hvala Bogu, ovdje na osnivanju i SBK. Neka nam je hairli ovaj dan u kom mi Bošnjaci postavljamo i treći stub bošnjačkog nacionalnog suvereniteta, i tako se pridružujemo svim narodima Balkana koji su svoj nacionalni suverenitet već u potpunosti uspostavili. Iako ova činjenica objektivno označava viši nivo ljudskih i kolektivnih prava u regionu, jača integraciju i uspostavlja uslove za intenzivniju saradnju i bolje razumijevanje svih naroda ovog dijela Evrope,  uvjerili smo se, na žalost, da nekima očigledno još uvijek nije prihvatljiva ideja ravnopravnosti svih naroda na ovim prostorima. Naše je da se na to ne obaziremo, nego da produžimo svojim putem u obnovi nacionalnog identiteta nas Bošnjaka i potpunoj realizaciji naših nacionalnih prava, da gradimo mir, razumijevanje i ravnopravnost sa svim našim susjedima. Ipak, potrebno je da shvatimo istinske motive zbog kojih i nekima među dobronamjernim Bošnjacima, nije po volji ovaj snažni razvoj bošnjačke nacionalne svijesti i nacionalnih institucija!  Zbog njih i samo zbog njih razmotrimo:

Zašto nekima smeta BANU? Kome to smetaju BANU, BNF, SBK?  Odgovor i na prvo i na drugo pitanje nalazi se u trećem pitanju, koje glasi: šta smeta  u nazivima BANU, BNF, SBK?  Jer, kada se ima u vidu činjenica da niko normalan ne može imati ništa protiv  osnivanja BANU,  dakle, protiv  Akademije Nauka i Umjetnosti kao najviše naučne institucije koja afirmiše identitet, tradiciju i kulturu nacije,  protiv osnivanja BNF kao Nacionalne Fondacije, protiv osnivanja Svjetskog Kongresa kao krovne planetarne organizacije jedne nacije, onda preostaje samo jedan zaključak. Njima smeta  smeta ono “B“! Smetaju im Bošnjaci! Ako je riječ o onima koji bi da svojataju Bošnjake ili da ih negiraju,  neka njih, za njih nam je kao za lanjski snijeg! Ali, činjenica je da i ponekima od Bošnjaka još smetaju Bošnjaci i kao ime i kao koncept posebne nacije, pa stoga i njima smeta ono “B“ u nazivu BANU.

Treba odmah naglasiti: Čovjek koji se plaši javno deklarisati svoju nacionalnu pripadnost nije ni slobodan ni emancipiran! Narod koji ne prihvata svoje istorijsko ime, ne prihvata sebe kao narod! A i jedno i drugo se još dešava nama Bošnjacima.   Nedavno je jedan od najistaknutijih intelektualaca Bošnjaka, uman i dobronamjeran čovjek, član ANUBIH, objavio tekst o jednom velikom alimu Bošnjaku. U cijelom svom učenom tekstu, autor za Bošnjake upotrebljava sintagmu „bosansko-hercegovački muslimani“  a nacionalnost ovog alima Bošnjaka bez izuzetka određuje floskulom „bosanski musliman“!  Drugi, jednako uman i  dobronamjeran Bošnjak, piše o Bošnjacima kao o narodu koji je “na razmeđu“! Na kakvom razmeđu, dobri čovječe? Na razmeđu identiteta? Nakon hiljadu godina kontinuiteta sa svojim izvornim imenom, kako to Bošnjaci  odjednompostadoše narod na razmeđu? I još kaže da su pripadnici ovog  “naroda na razmeđu“ ipak,  danas dijelom Bošnjaci, dijelom Bosanci, a neki da su i muslimani!?  Zamislite umnog, darovitog, dobronamjernog Srbina koji piše o Srbima kao o “narodu na razmeđu“,  čiji pripadnici su dijelom Srbi, dijelom Šumadinci, a dijelom pravoslavci? Ili, predočite sebi isto tako umnog i dobronamjernog Hrvata koji o Hrvatima piše kao o “narodu na razmeđu“ koji čine dijelom Hrvati, dijelom Dalmatinci, dijelom katolici? Treći opet preko interneta pokreću anketu iz dijaspore (?) da pruže priliku Bošnjacima da slobodno izaberu  šta su (jer ih inače niko ne pita šta bi oni htjeli da budu), nudeći slijedeći nevjerovatan “izbor“: Srbi; Bosanci; Hrvati; Bošnjaci; Hercegovci; Bosanci i Hercegovci; BiH pravoslavne vjere; BiH katoličke vjere?

Sve ovo navodim ne da bih denuncirao autore spomenutih tekstova. Govorim to da bih pokazao koliko je duboka trauma koju su Bošnjaci pretrpili u minulih stotinu godinu, samo zbog toga što su branili bošnjaštvo kao svoj nacionalni identitet!? Trauma identiteta, koja je dovela do toga da se još i danas mnogi Bošnjaci drže podalje od samih sebe, da se libe prihvatiti sopstveni nacionalni  identitet, pa se priklanjaju liniji manjeg otpora, govoreći o sebi kao o ljudima iz Bosne, ili iz BiH, dakle sa teritorije na kojoj žive, kao da su se tu slučajno zatekli, kao da su dužni nekome položiti računa kako su se tu obreli, šta traže i do kada kane ostajati tu u Bosni!? Umjesto da se sjete svojih djedova i pradjedova i o sebi progovore onako kako je jedino i pravo govoriti:  kao o Bošnjacima,  pripadnicima drevnog, autohtonog, najbrojnijeg naroda na teritoriji cijele Bosne, naroda koji je osnovao svoju državu od davnina, birvaktile, prije 850 godina,   na svojoj djedovini! Govorim to da bi se shvatilo kako je još moguće ono što je inače nemoguće, naime to da se taj strah od javnog i eksplicitnog nacionalnog identifikovanja kod Bošnjaka, i samo kod Bošnjaka i ni jednog drugog naroda na svijetu,  do danas zadržao! Kako to da čak i danas, 20 godina nakon obnovljenog (inače, hiljadu godina starog) nacionalnog imena Bošnjak, istaknuti dobronamjerni i umni Bošnjaci još pišu kao da Bošnjaka više nema i kao da ih nikada nije ni bilo!? Zato da ne bi iritirali Srbe i Hrvate, koji iako žive u BIH sebe nigdje ne nazivaju drugačije nego “Srbi“ i “Hrvati“!? A ipak, eto ti isti Bošnjaci, da ne bi tim “Srbima“ i “Hrvatima“ kvarili volju, bježe od sopstvenog naroda i sebe i dalje nazivaju Bosanci ili Hercegovci,  ili Bosanci i Hercegovci! Još se i nadaju da bi se jednog dana svi ti Srbi i Hrvati mogli odreći svog srpastva i hrvatstva i sebe proglasiti za Bosance!? Nadaju se, ovi dobrodušni  Bošnjaci, dok su   Srbi u po Bosne, na genocidu osnovali i bez ikakvog prava proglasili Republiku Srpsku i tako izbrisali ime Bosne praktično sa pola njene cijele teritorije!? I dok već mjesecima svakodnevno posvuda postavljaju bilborde po Bosni sa natpisima “Srpska kuća do kuće“!  Ne samo ne obazirući se da li to nekoga iritira, nego upravo zato što su svjesni da to iritira!

U strahu od novih progona i genocida,  ovi naši Bošnjaci koji se premišljaju  oko svog nacionalnog imena su još i danas taoci velike ideološke podvale započete pod parolom “Srbi, svi i svuda!“ – u čije ime su i počinjeni svi zločini i genocidi nad Bošnjacima, od tada do Srebrenice!Autor ovog slogana, Vuk Stefanović Karadžić, je zloupotrebio činjenicu da su ljudi koji govore istim jezikom pripadnici istog naroda.  Iako je ovo tačno u više slučajeva, ali ni izdaleka uvijek i obavezno, Vuk Karadžić je najprije ovaj stav proglasio za univerzalni aksiom. Međutim, prava podvala je bila planirana upravo na prihvatanju tog aksioma, kao uslova za slijedeći ključni korak! Naime,  odmah zatim, pisac prvog “Rječnika“ srpskog jezika, jednim potezom i neopozivo  je proglasio i Bošnjake, i Hrvate, i Crnogorce, i jedan dio Bugara na teritorijama koje se graniče sa Srbijom,  za Srbe, jer, prema njegovom tvrđenju,  jezik kojim svi oni govore jeste jedan i isti,  srpski i samo srpski! Dakle, negirajući  i bosanski, i hrvatski, i crnogorski i makedonski jezik, jezikoslovac iz Tršića je negirao i Bošnjake, i Hrvate, i Crnogorce, i Makedonce kao narode,  proglasivši ih sve za Srbe.  Istina je, međutim, potpuno suprotna: Bošnjaci nikada nisu govorili srpskim jezikom, nego uvijek i isključivo svojim sopstvenim, maternjim bosanskim jezikom! I sam Vukov “Rječnik“ jeste kodificirana istočna varijanta bosanskog jezika. A jezikom Vukovog “Rječnika“ u najvećem dijelu Srbije nije se govorilo ni onda kada je taj “Rječnik“ pisan, niti se njime govori danas!

Držeći se principa koji je Vuk Karadžić smatrao apsolutno validnim, naime, da su svi koji govore istim jezikom samim tim pripadnici jednog istog naroda, mi bošnjaci imamo pravo  sve one koji govore bosanskim jezikom smatrati za Bošnjake! Prema tome, svi vi koji na teritoriji BiH govorite ovim lijepim našim, istim i čistim bosanskim jezikom, znajte da nije bitno koje ste vjere,  jeste li pravoslavci ili rimokatolici,   bitno je da to što govorite bosanskim jezikom čini sve vas Bošnjacima! Bitno je biti Bošnjak!    To što neki Bošnjaci mahom još zaziru da prihvate svoj nacionalni identitet, kako pred sobom, tako i pred drugima,  kako privatno, tako i javno, ukazuje koliko je bilo veliko stradanje Bošnjaka dok su se svog imena držali, ali pokazuje i koliko nam je velik i uzvišen zadatak dodijeljen!

Kada se, nakon kratke amnezije,  jedan čovjek osvijesti, on dođe sebi i postane ponovo onaj koji je bio tek kada se sjeti svog imena i kada ga glasno izgovori! Tek tada može on obnoviti sjećanje na svoju ličnu prošlost, tek tada on može uspostaviti svoj  puni identitet, i tek tada se može ponovo kao čovjek vratiti među ljude. Kada se, nakon sto godina prisilno izazivane kolektivne amnezije,  jedan narod osvijesti, on dođe sebi i postane ponovo onaj koji je bio, tek kada se sjeti svog prvog i pravog imena i kada ga glasno izgovori: najprije sebi samom, a onda tako da ga cijeli svijet čuje i da go pod njegovim imenom štuje! Bošnjaci su se, Bogu hvala, osvijestili i sjetili se svog prvog i pravog, svog lijepog i jedinog imena i izgovorili su ga glasno:“Bošnjaci!“ Izgovarajte svoje ime, Bošnjaci, svakog dana,  govorite ga sebi samima, govorite ga između se, govorite ga da ga cijeli svijet čuje! Neka grmi, neka odjekuje: „Bošnjaci!“ “Bošnjaci!“ “Bošnjaci“ ! Obnovimo sjećanje na našu kolektivnu povijest, uspostavimo naš puni nacionalni identitet i integritet, vratimo se ponovo kao narod među druge narode i kao nacija među druge nacije, sestre Bošnjakinje, braćo Bošnjaci!  Velik i uzvišen je to zadatak, a biće ispunjen tek onda kada svim Bošnjacima njihovo ime posve omili, kada im slovo “B“ prestane smetati  i postane im ono najbliže i najdraže slovo u nazivima kao što su BANU,  BNF, SBK… i u svakoj drugoj skraćenici koja označava Bošnjake i Bošnjačko! Jer, zapamtimo i ponovimo, lijepo je i ljudski je i bitno je biti onaj koji jesi, pa zato neka  neka grmi i neka odjekuje: “Bitno je biti Bošnjak“!

Prošlo je vrijeme kada su drugi govorili Bošnjacima ko su i šta su! Dosta je bilo fragmentiranja Bošnjačkog nacionalnog korpusa! Neka se niko više nikada ne usudi  Bošnjacima osporiti ni jezik, ni ime, ni identitet!    Danas su Bošnjaci opet Bošnjaci, za sebe, za susjede, za svijet! Urbi et orbi! U Bosni, i u dijaspori, privatno i oficijalno, pojedinačno i kolektivno, lokalno i globalno, regionalno i univerzalno, danas i dovijeka, Bošnjaci će biti  Bošnjaci, ako Bog da!